Imao sam tek sedam godina kada sam čuo prve sirene, počinje rat… Sa zvukom sirena trčali smo u sklonište u podrumu našeg doma, gdje sam s mamom, braćom i nekoliko naših susjeda bio dok su trajale uzbune za opasnost. Već s tih mojih sedam godina sanjao sam i razmišljao daleko… Čini mi se, dalje od svih… Ne želim napisati – bio sam drukčiji, bilo bi prepotentno, no ne mogu protiv sebe, jer to je, ustvari, bila istina. Uvijek sam želio ono što nisam mogao dobiti, volio izazove…

Dok su se drugi moji vršnjaci igrali, ja sam gledao, listao magazine, ispred ogledala bio sam pjevač, model, javna osoba u ulozi nekih svjetskih modnih kreativnih direktora ili novinara. I da. Upravo to danas je moj život, život koji sam oponašao kao mali ne znajući da je taj isti posao javne osobe, ustvari, jako težak i zahtjevan. Tu je i glazba koju sam oduvijek volio slušati. Tako je i danas. S glazbom putujem, razmišljam, meditiram, radim, volim i spavam.

Sjetim se prvih prijava na natjecanje za najboljeg pjevača amatera u rodnom Širokom Brijegu, kao i prvih bendova koje sam slušao i zbog njih bio i “osuđivan” u osnovnoj školi. Sve to dio je moga djetinjstva. Želim se vratiti na 1993. godinu i podrum gdje sam na malom radiju na baterije, tada smo ga svih znali kao – tranzistor, koji se jedva čuo i koji smo imali više zbog vijesti o ratnom stanju, prvi put čuo stihove pjesme “Cose Della Vita” (“Životne stvari”) Erosa Ramazzottija. Ta pjesma koju sam čuo sa samo sedam godina, prvi stihovi koji su mi ušli u misli, stihovi koje sam znao već drugi dan…  Jezik koji mi i nije bio poznat, jezik koji nisam ni slutio da će danas biti moj jezik, jezik koji pričam kao materinski.

Naravno, nisam mogao znati tko je izvođač dok je nekoliko godina kasnije ponovno nisam čuo. Bila je to pjesma koja me je ponovno vratila u isti podrum gdje sam tijekom rata bio s obitelji. Pjesma me nije podsjetila na strah jer uopće nisam znao što je strah. Zahvaljujući mami,  podsjeća me na smijeh, radost, igranje s braćom, pa mamu koja priča sa svojom prijateljicom koja je i danas njezina prijteljica nakon toliko godina. Mama koja priča i smije se iako sam već s toliko godina shvaćao kako je taj osmijeh iza mamina lica zapravo skrivao strah kako bi nas zaštitila.

I onda… Taj isti pjevač postaje dio moga života, događa mi se i prva ljubav uz taj isti glas, postajem njegov tihi fan, zaljubljenik u glazbu talijankog glazbenika koji je danas svjestki poznati umjetnik. Sjećam se i prve kasete koju sam kupio zajedno s kasetom Celine Dion, koju isto tako volim, kasetu koju sam stavio prvi put u mome žutom walkmanu koji sam sa nosio sa sobom po “krčevini” i pjevao hitove Erosa Ramazzottija. Godine prolaze, odrastam… Sjećam se i prve CD-linije koju sam dobio od kuma, točnije moga tetka, i prvog Erosova CD-a . Uz njegovu glazbu događaju mi se jako bitne stvari i trenuci u životu, već prolazim pubertet, odrastam, počinjem ozbiljno shvaćati život. Dolaze i prvi problemi koje sam nekako, sam sa sobom,  rješavao između četiri zida, prve ljubavne patnje, ako ih mogu tako nazvati jer to danas gledam iz nekog drugog kuta, nekim drugim očima – bili su to slatki problemi koji su se riješavali uz Erosov glas.

Nikada nisam bio od onih koji žele upoznati svoga najdražeg pjevača jer sam na to gledao potpuno drukčije. U tome trenutku nije mi se to činilo mogućim ili realnim. Bilo je to u vrijeme kada sam možda već imao 18 godina. Moji prioriteti tada su bili veći od toga da, primjerice, upoznam Erosa Ramazzottija – otići iz sredine koja me guši, raditi , napraviti karijeru , biti uzor drugima kao danas mojoj kćeri koja ima već 14 godina.

No, ja ne bih bio ja da nisam sanjao… Oduvijek sam sanjao i te iste snove pretvarao sam u stvarnost, jer, ništa nije nemoguće ako radite onako kako treba. Danas sebe smatram elokventnom, afirmiranom osobom koja nekada nije vjerovala u sebe zbog okolice u kojoj je živjela, smatram se, prije svega, čovjekom koji ispred svih može stati i pogledati im u oči, osobom s jako velikim vokabularom riječi i kojoj je bonton smisao života!

Od moje posljednje kolumne prošla su gotovo tri mjeseca i na nju danas gledam kao na pravi potez, jer sam je napisao baš onako kako je i trebalo. Što se tiče pojedinaca,  kod njih je sve ostalo po starom, nastavljaju “prodavati maglu” i u 2023. godini. Ljeto ide, a ja gledam sa strane, dostupno je svima da vide, a poanta je koliko je tko inteligentan da shvati. Ostanimo na tome!

Od 22. prosinca 2022. do danas kod mene se mnogo toga promjenilo, a zahvale šaljem Bogu, obitelji, osobama koje su bile uz mene, ali i samome sebi. Sve je drukčije, ljepše i jedostavnije. Cigarete su totalno otišle u zaboravi, kao i neke životne navike koje sam imao posljednjih 15 godina. Društvene mreže su tu, a nakon detoksa od nekoliko mjeseci još više shvaćam koliko je savršen život – život koji si nekada dijelio svaki dan s ostatkom svijeta danas je samo tvoj i onih osoba kojima si dopustio da budu njegov dio. Neprocjenjivo!

No, vratimo se na bit ove kolumne. Dok je pišem, slušam nove stihove Erosa Ramazzotija i s tim istim umjetnikom razmjenjujem poruke preko chata o našem prvom susretu u životu. A dogodio se jučer. Negdje u sredini kolumne naveo sam kako nisam od onih koji se nameću, šalju poruke, pitaju… Od radija, kasete, CD-a prošlo je jako puno godina, danas je tehnologija uznapredovala i sve je drukčije pa me je tako preko Instagrama “zapratio (follow)” upravo taj talijanski umjetnik kojeg toliko volim. No nikada ga nisam pratio do dana kada je on to napravio – počeo pratiti mene. Mislio sam – on Instagram ne koristi. Tog istog trenutka šaljem mu privatnu poruku na koju mi odmah odgovara – dobivam poziv da budem gost na njegovu koncertu! U životu, karijeri upoznao sam jako puno svjetskih umjetnika, osoba koje sam kao mali gledao na televiziji, čitao o njima. U nastavku želim objasniti veličinu umjetnika i prepotentne osobe koja i ne zna da je to, rekao bih, jedna vrsta bolesti jer, na kraju, svi idemo tri metra ispod iste zemlje!

Ako se vratimo na moje snove, takvo nešto nikada nisam sanjao, snovi su bili veći od toga! 2014. godine ulazim u svijet mode ne znajući kako ću danas imati ovakvu karijeru, poznanstva i ime u kapitalnome gradu mode u svijetu – Milanu, gdje i živim i radim, radim projekte u koje se pokušala “uvući” većina kvaziznačajnih osoba iz BiH, Srbije i Hrvatske kako bi me skinule s pozicije. No, to je već neka druga tema koje ćemo se dotaknuti drugom prilikom…

Godine 2015. dobivam pristup u backstage Fendi brenda nakon revije Milano Fashion Week. Tamo susrećem jednu, u to vrijeme, a i sada, jednu od ” bitnih” osoba u modnoj industriji. Bila je u pratnji sadašnjega glavnog urednika jedog talijanskog modnog magazina, s kojim sam već i poznanik, kao što sam i s dotičnom damom koja mi je tada, kada sam nakon neuspjelog selfieja s njom, ponovno zatražio da se fotografiramo, kazala:

“Žao mi je, iskoristio si svojih pet minuta!”

Tu sam dobio jako ružnu sliku o javnim osobama, osobama koje imaju karijere.

Prolaze dani, mjeseci, godine, o meni se sve više priča u modnom krugu i tome što radim u prijestolnici mode pa je tako i dotična shvatila da sam za nju tiha konkurencija. Osim toga, bili smo gosti našeg zajedničkog prijatelja na večeri u stanu tijekom MFW-a 2018. godine, gdje sam i pitao zašto i čemu takvo ponašanje jer je ona ipak “ta” osoba s imenom i prezimenom, osoba koju sam pratio tijekom djetinjstva, a danas sam s njom, bez pretjerivanja, rame uz rame. Nikada ne znaš tko je osoba koji si upoznao ili tko ona može postati.  Moda i svijet mode širok su pojam i nije sve ono što se predstavlja putem televizije i kojekakvih medija. Od tada više nikada ni od koga više nisam više tražio selfie, a svaki sam dan sve više siguran kako će knjiga koju pišem ugledati svjetlo dana. Sve ovo su moja razmišljanja dok razgovaram s Erosom, koja i njemu objašnjavam. 

Danas, nakon trideset godina, sjedim s osobom čiji sam glas prvi put čuo u podrumu moje kuće tijekom rata, na radiju koji se jedva čuo. Sjedim s osobom čiju glazbu, karijeru pratim već punih 30 ljeta, sjedim i razgovaram, razmišljam i shvaćam s kojim umjetnikom, gospodinom, bogomdanom osobom zbog glasa koji dijeli sa svijetom, razmjenjujem iskustva iz proteklih godina i moje karijere ZBOG KOJE ME JE I KONTAKTIRAO.

Shvaćam kako Eros postaje dio moga života, osoba s kojim ću nastaviti druženje i graditi prijateljstvo na posebnim temeljima. Posebni temelji oni su koje je Bog napravio, odlučio napraviti u to vrijeme, a danas ih spojio s dvjema osobama. Bog za sve ima plan, tako i za mene, a to sam znao već kada sam prvi put napustio moju obiteljsku kuću i državu prije 19 godina. Emocije je teško prenijeti na papir, ovako online pišući preko laptopa jer prave emocije bile su u onome trenutku kada se dogodio naš susret u backstageu.

Prolazim pokraj tisuća i tisuća osoba koje čekaju u redu da čuju glas “talijanskog pastuha”, kao i da ga vide na pozornici arene Mediolanum Forum, pjevušeći “Un Attimo Di Pace” (“Trenutak mira”), hit koje je bio prisutan u jedom od najtežih trenutaka u mome životu, s osmjehom, bez nervoze, idem s Erosovim osiguranjem prema sobi u kojoj me čeka. U meni rollercoaster emocija, flashback događaja… Ulazim u sobu, Eros stoji na sredini s osmijehom i raširenih ruku. Čvrsti zagrljaj pun emocija, nevjerovatna osoba koja me gleda ravno u oči i pita: “Josipe, kako si i kako se trenutačno osjećaš?”

Emocije se ne mogu objasniti, prije svega, kada znaš koliko ti njegova glazba znači, a tek to što si GOST osobno na koncertu Erosa Ramazottija koji se pobrinuo da imam sve i uživam u najboljim hitovima jednog od najvećih umjetnika talijanske glazbe. Dva sata ne mogu objasniti pišući, snimajući ili fotografijama (iako sam pokušao). Ipak sam odlučio isključiti se i vraitit na trenutak u prošlost da je jedom zauvjek ostavim tamo gdje joj je i mjesto. Bio je to idealan trenutak u koji sam morao povjerovati jer je ISTINIT. Pjevam s prepunom arenom, uživam, gledam ravno u Erosa jer znam da ZNA da sam točno nasuprot njega dok uživo pjeva moju najdražu pjesmu “Un Attimo Di Pace” (“Trenutak mira”)…

“Život je MAGIJA, tvoj život je MAGIJA”, rekao je Eros!

Do sljedeće kolumne… živite SVOJ, a ne tuđi život!

Josip Grabovac