Imamo talent. Imamo kapital.
Zašto još uvijek čekamo da netko drugi stvori naše dizajnere?

Jučer sam bio gost na jednom međunarodnom modnom događaju u Porto Montenegru. Lijepa lokacija, internacionalni gosti, moda, publika, energija i sve ono što jedan takav događaj prirodno nosi sa sobom.

Ali dok sam gledao program, razmišljao sam o nečemu što zapravo nema veze samo s tim događajem.

I nema veze samo s Crnom Gorom.

Ima veze sa svima nama u regiji.

Zašto još uvijek toliko često gledamo prema van i čekamo da nam netko drugi potvrdi vrijednost onoga što već imamo?

Dovođenje afirmiranih međunarodnih dizajnera, urednika, kreativaca i drugih imena svakako ima vrijednost.

Ali ne zato što su oni nužno bolji od nas.

I ne zato da bismo mi sjedili i učili kako se nešto radi.

Mi već imamo ljude koji su cijeli život u modi.

Imamo urednike, dizajnere, novinare, producente, fotografe, stiliste, kreativne direktore i ljude iz industrije koji desetljećima grade karijere, rade na ozbiljnim projektima i poznaju ovaj posao iznutra.

Od takvih ljudi naši mladi talenti također mogu učiti.

Zato međunarodna imena trebamo dovoditi kao partnere, prijatelje, inspiraciju i podršku.

Da zajedno otvorimo vrata.

Da naše mlade dizajnere povežemo s novim tržištima.

Da zajedno stvorimo kontakte, prilike i prostor za rast.

Isto tako, i mi trebamo biti gosti njihovih platformi.

Jer partnerstvo znači razmjenu.

Ne odnos u kojem netko dolazi izvana kao autoritet, a mi čekamo da nam kaže što vrijedi.

Mi također imamo svoj X faktor.

Imamo iskustvo, identitet, kulturu, estetiku, ljude i znanje koje pripada ovom prostoru i koje ima vrijednost i izvan njega.

Veliko međunarodno ime može donijeti prestiž.

Ali prestiž nije industrija.

A gdje završavaju naši mladi talenti?

To je pitanje koje bismo trebali postavljati puno češće.

Imamo mlade dizajnere. Imamo kreativnost. Imamo ljude koji završavaju škole, stvaraju prve kolekcije, eksperimentiraju, pokušavaju pronaći vlastiti rukopis i žele živjeti od mode.

Ali što se događa nakon toga?

Gdje završavaju ti ljudi?

Meni se mladi dizajneri javljaju i pitaju: „Josipe, možeš li nešto napraviti? Kada ćemo mi dobiti priliku?“

I svaki put razmišljam o istom problemu.

Možda talent nije ono što nam nedostaje.

Možda nam nedostaje sustav koji će taj talent prepoznati prije nego što odustane.

Moda je skupa industrija. Kolekcija košta. Materijali koštaju. Produkcija, modeli, fotografija, video, PR, putovanja, showroom i prezentacija koštaju. A nakon svega toga dizajner još uvijek mora pronaći tržište i nekoga tko će njegov proizvod kupiti.

Zato vrlo često priliku ne dobije nužno najtalentiraniji, nego onaj koji si može priuštiti da dovoljno dugo ostane u igri.

Netko iza sebe ima financijsku podršku obitelji. Netko ima investitora. Netko ima vlastiti kapital i može financirati nekoliko kolekcija bez ozbiljnog prihoda.

A netko možda ima nevjerojatan talent, ali nema novac za sljedeću kolekciju.

Gdje završava taj dizajner?

Možda u potpuno drugoj profesiji.

I možda smo upravo izgubili veliko ime prije nego što smo mu uopće dali priliku da to postane.

Ime može donijeti prestiž. Ali što ostaje nakon prestiža?

Velika međunarodna imena imaju svoju vrijednost.

Ona donose pažnju, iskustvo, kontakte i dodatnu vidljivost.

Ali njihova najveća vrijednost, po meni, nije u tome da ih postavimo iznad naših ljudi.

Nego pokraj njih.

Za isti stol.

Afirmirani međunarodni dizajner može biti prijatelj projekta. Urednik velikog medija može biti partner. Buyer može otvoriti vrata tržišta. Kreativni direktor može podijeliti kontakt. Fotograf može napraviti vezu s nekom kampanjom.

Ali isto tako naši ljudi mogu njima ponuditi nešto što nemaju.

Novo tržište. Nove kreativce. Drugačiju estetiku. Novu energiju. Novi pogled.

Partnerstvo nije jednosmjerno.

To je razmjena vrijednosti.

Ne trebaju nam tuđi identiteti. Trebaju nam partneri.

U svijetu postoji Vogue.

Postoji Anna Wintour.

Postoje veliki urednici, velike kuće, institucije i mediji koji su desetljećima gradili svoj autoritet.

I to treba poštovati.

Ali nama ne treba nova Anna Wintour.

Ne treba nam novi Vogue.

Treba nam odnos s njima. Treba nam partnerstvo. Treba nam razmjena.

Treba nam mogućnost da oni budu naši gosti, a mi njihovi.

Treba nam da podrže naše ljude kada vide kvalitetu, jednako kao što i mi možemo podržati ono što vrijedi kod njih.

Jer i ovdje postoje urednici koji su cijeli život u modi.

Postoje ljudi koji desetljećima putuju, rade, prate tržište, stvaraju medije, produciraju događaje i grade odnose unutar industrije.

Imamo svoja imena.

Imamo svoje iskustvo.

Imamo svoj kredibilitet.

Ne moramo nikoga imitirati da bismo bili relevantni.

Naprotiv.

Relevantni postajemo tek kada prestanemo imitirati.

Svaki ozbiljan magazin ima svoj layout.

Svoj ritam. Svoju tipografiju. Svoj način fotografije. Svoj urednički potpis.

Vogue ima svoj layout zato što je Vogue.

Ali ako ja napravim magazin, pošaljem ga nekome na kontrolu i dobijem odgovor: „Pogledaj kako to radi Vogue“, onda smo promašili suštinu.

Ja ne trebam raditi Vogue.

Vogue već postoji.

Ja moram znati tko sam ja.

Isto vrijedi za događaje, festivale, modne platforme, concept storeove i cijelu kreativnu industriju.

Ne trebamo precrtavati tuđi layout.

Jer autentičnost nije pokušaj da budemo manja verzija nekoga velikog.

Autentičnost je trenutak kada netko pogleda ono što smo mi napravili i odmah zna da to pripada nama.

Imamo budžete. Zašto dio njih ne pretvorimo u investiciju u talent?

Radim u ovom sektoru i kroz moj posao svakodnevno prolaze produkcijski planovi, projekti, partnerstva i budžeti.

Znam koliko košta stvoriti ozbiljan međunarodni događaj i koliko je kapitala potrebno da bi određena imena, produkcija, komunikacija i logistika funkcionirali nekoliko dana.

Zato ovo nije kritika ulaganja u modu.

Naprotiv.

Pitanje je možemo li dio tih ulaganja pretvoriti u kapital koji će stvarati nova imena.

Zamislimo da nekoliko mladih dizajnera dobije budžet za razvoj kolekcije.

Ne samo pistu.

Materijale. Produkciju. Modele. Fotografiju. Video. Mentorstvo. PR. Showroom. Komunikaciju. Kontakte s buyerima. Pristup relevantnim regionalnim i međunarodnim medijima.

I onda ih nemojmo napustiti dan nakon događaja.

Pratimo ih godinu dana.

Pomozimo im da razumiju kako se gradi cijena proizvoda, kako funkcionira proizvodnja, kako se komunicira kolekcija, kako se ulazi u concept store, kako se razgovara s buyerom i kako se od kreativnog talenta stvara održiv brend.

Ideju je lako preuzeti. Sustav je puno teže izgraditi.

Dok ovo pišem, možda zapravo razmišljam naglas.

Možda ovim tekstom otvaram temu koju će sutra netko uzeti, pretvoriti u novi projekt, pronaći budžet, okupiti nekoliko mladih dizajnera i predstaviti ga kao novu veliku inicijativu.

I nemam problem s tim.

Ako će netko ovu ideju uzeti i zaista stvoriti nešto što će mladim ljudima promijeniti karijere, neka je uzme.

Problem bi bio nešto drugo: da ponovno napravimo projekt radi projekta.

Da pronađemo sredstva, napravimo veliku najavu, nekoliko dana govorimo o podršci mladim talentima, napravimo fotografije, podijelimo priznanja — i onda ugasimo svjetla.

Jer upravo to ne smije biti cilj.

Ne treba nam još jedan projekt koji postoji dok postoji budžet.

Treba nam platforma koja postoji dovoljno dugo da možemo pratiti što se dogodilo s ljudima u koje smo investirali.

Gdje je taj dizajner nakon godinu dana? Je li napravio novu kolekciju? Je li pronašao proizvodnju? Prodaje li? Je li došao do međunarodnog showrooma? Je li ga neki medij prepoznao? Je li zaposlio još jednu osobu? Je li od svog imena počeo stvarati brend?

To su pitanja koja želim postavljati.

O ovome mogu govoriti otvoreno jer vjerujem u ono što pišem.

Ne osjećam potrebu čuvati ovu ideju iz straha da će je netko preuzeti.

Ideja sama po sebi nije projekt.

Projekt čine ljudi, znanje, kredibilitet, odgovornost, strategija i, prije svega, kontinuitet.

A za ozbiljne stvari uvijek dođe pravo vrijeme.

Zašto stati na Crnoj Gori?

Možda upravo ovdje postoji prilika za nešto mnogo veće.

Ne govorimo samo o Crnoj Gori.

Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Slovenija, Sjeverna Makedonija i ostatak regije imaju generacije kreativaca koje danas uglavnom pokušavaju pronaći svoj put pojedinačno.

Zašto ih ne povezati?

Zašto jedna od naših destinacija ne bi jednog dana postala mjesto na kojem se jednom godišnje okuplja nova generacija regionalne mode?

Ne još jedan festival na kojem ćemo samo gledati kolekcije.

Nego mjesto na kojem se susreću talent, iskustvo, kapital, mediji, buyer-i, partneri i tržište.

Odaberimo pet, deset ili petnaest najboljih mladih autora iz regije.

Dajmo im sredstva.

Dajmo im produkciju.

Povežimo ih s ljudima iz naše industrije koji desetljećima rade ovaj posao.

A onda dovedimo i naše međunarodne partnere, prijatelje i kolege da ih upoznaju.

Da ih povežu dalje.

Da ih podrže kada prepoznaju vrijednost.

Da im otvore vrata koja mogu otvoriti.

I neka ta razmjena ide u oba smjera.

Cilj nije da netko izvana dođe i stvori našeg dizajnera.

Cilj je da mi stvorimo dizajnera, a onda mu zajedno otvorimo svijet.

Ne trebamo biti mali Milano

Često čujem ideju da neki grad ili regija trebaju postati „mali Milano“.

Ne trebamo.

Milano je Milano.

Pariz je Pariz.

London je London.

New York je New York.

Njihova snaga nije nastala tako što su pokušavali biti kopija nekoga drugoga.

Njihova snaga nastala je desetljećima stvaranja vlastitih dizajnera, brendova, institucija, medija, tržišta i identiteta.

I mi moramo napraviti isto.

Ne trebamo stvarati kopiju Milana.

Na ovim prostorima postoji nevjerojatna količina kreativnih ljudi.

Ljudi iz naše regije već danas rade na ozbiljnim pozicijama unutar međunarodne modne, medijske, kreativne i luksuzne industrije.

Znanje postoji.

Kontakti postoje.

Talent postoji.

Kapital postoji.

Lokacije postoje.

Iskustvo postoji.

I imamo svoja imena.

Imamo ljude koji su već izgradili kredibilitet, medije koji već imaju publiku, kreativce koji rade internacionalno i dizajnere koji zaslužuju mjesto na pozornicama koje stvaramo kod kuće.

Ne zato što su „naši“.

Nego zato što vrijede.

Ne treba nama netko izvana stvoriti našu modnu scenu

Možemo je stvoriti sami.

A svijet pozvati da bude njezin partner.

To je velika razlika.

Međunarodni dizajneri, urednici, stilisti, fotografi, buyer-i i ljudi iz industrije trebaju dolaziti.

Ali ne kao ljudi čija prisutnost daje vrijednost nama.

Vrijednost već imamo.

Oni mogu donijeti drugi pogled, novu vezu, novo tržište i dodatnu energiju.

Mi njima možemo ponuditi isto.

Isto tako, naši urednici, dizajneri, kreativci i mediji moraju biti gosti vani.

Na istim stolovima.

U istim razgovorima.

Na istim platformama.

Jer ako želimo graditi ozbiljnu industriju, moramo prestati razmišljati u kategorijama „mi“ i „oni“.

Postoje samo ljudi koji imaju što ponuditi jedni drugima.

I upravo tu nastaje prava međunarodna suradnja.

A gdje su naši dizajneri u našim concept storeovima?

Postoji još jedno pitanje koje smatram ključnim.

Ako želimo stvarati dizajnere, gdje ćemo prodavati ono što oni stvore?

Na ovim prostorima danas imamo luksuzne destinacije, premium hotele, marine, restorane, međunarodne goste i concept storeove koji prodaju modu publici ozbiljne platežne moći.

U njima možemo pronaći mlade međunarodne brendove za koje do jučer možda nismo ni čuli.

I to je dobro.

Tako moda funkcionira.

Netko je tim dizajnerima dao prvu priliku.

Ali gdje su naši?

Koliko mladih dizajnera iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije ili Sjeverne Makedonije danas možemo pronaći u luksuznim concept storeovima upravo na našim prostorima?

Ja ih želim vidjeti.

Jer nije dovoljno dizajneru dati reviju ako mu nakon revije nemamo gdje prodati kolekciju.

Nije dovoljno reći da podržavamo lokalni talent ako mu istovremeno ne damo ni policu, ni vješalicu, ni prostor pred kupcem.

I ovdje ponovno dolazimo do kapitala i pristupa.

U modi često gledamo mlade brendove koji vrlo brzo dođu do prestižnih prodajnih mjesta jer iza njih postoji ozbiljna financijska konstrukcija, obiteljski kapital, investitori, poznanstva ili mreža kontakata koja im omogućuje ulazak tamo gdje netko drugi možda godinama pokušava doći.

To ne znači da ti dizajneri nemaju talent.

Ali znači da tržište nije uvijek jednako dostupno svakome.

Upravo zato, ako već na našim prostorima gradimo luksuznu maloprodaju, zašto dio tog prostora ne bismo otvorili talentima koje sami želimo stvoriti?

Zašto jedan luksuzni concept store u Tivtu, Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu ili nekoj drugoj premium destinaciji ne bi imao selekciju najboljih novih regionalnih brendova?

Ne zato što su „domaći“ pa im činimo uslugu.

Nego zato što su dobri.

Odaberimo ih prema kvaliteti.

Postavimo ozbiljne kriterije.

Pomozimo im da proizvod zadovolji standard luksuzne trgovine.

I onda ih stavimo pred kupca koji možda dolazi iz Londona, Dubaija, Pariza ili New Yorka.

Jer možda upravo taj turist koji je došao provesti sedam dana na Jadranu postane prvi međunarodni kupac jednog budućeg regionalnog brenda.

Ako stvaramo talent, moramo stvarati i tržište za taj talent.

U suprotnom ponovno stvaramo kolekciju, reviju i fotografiju — ali ne stvaramo posao.

Moda nije događaj. Moda je ekonomija.

Ako ozbiljno govorimo o modi, onda ne govorimo samo o estetici.

Govorimo o radnim mjestima.

O proizvodnji.

Tekstilu.

Obrtništvu.

Fotografiji.

Videu.

Modelima.

Stilistima.

Make-up artistima.

PR-u.

Medijima.

Marketingu.

Turizmu.

Maloprodaji.

Izvozu.

Jedan uspješan dizajnerski brend ne stvara posao samo svom dizajneru.

Oko njega nastaje čitav lanac ljudi i usluga.

Zato ulaganje u mladog dizajnera nije financiranje nečijeg hobija.

Ako je napravljeno ozbiljno, to je ulaganje u kreativnu ekonomiju.

A regija koja već ulaže ozbiljan kapital u turizam, luksuz, događaje i međunarodnu promociju ima idealne temelje da jedan dio te vrijednosti pretvori u vlastiti kreativni proizvod.

Od prestiža prema nasljeđu

Zato jedan modni događaj za mene ne otvara pitanje trebamo li dovoditi međunarodna imena.

Naravno da trebamo.

Ali ne kao potvrdu da vrijedimo.

Nego kao ravnopravne partnere u onome što želimo izgraditi.

Pravo pitanje je:

Što još možemo napraviti s platformama, ljudima, kapitalom i znanjem koje već imamo?

Možemo li međunarodni prestiž pretvoriti u regionalnu priliku?

Možemo li prijatelja iz međunarodne industrije pretvoriti u partnera našeg dizajnera?

Možemo li event pretvoriti u program?

Možemo li budžet pretvoriti u investiciju?

Možemo li concept store pretvoriti u prvo tržište?

Možemo li medij pretvoriti u partnera, a ne kopiju nekog drugog medija?

Možemo li od mladog talenta napraviti održiv brend?

I možemo li jednog dana doći do trenutka u kojem neće samo velika međunarodna imena dolaziti kod nas, nego ćemo i mi biti gosti njihovih projekata, njihovih platformi i njihovih tržišta — kao ravnopravan dio globalne modne industrije?

Volio bih vidjeti mladog čovjeka koji dolazi u Milano i ne govori:

„Došao sam ovdje jer kod kuće nisam imao priliku.“

Nego:

„Ja sam dizajner iz Crne Gore. Ovo je moj brend.“

Isto želim čuti od dizajnera iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije, Sjeverne Makedonije i cijele regije.

Ne trebamo da nas netko stvori.

Trebamo stvoriti uvjete da sami stvaramo.

Ne trebamo tuđi identitet.

Trebamo vlastiti.

Ne trebamo kopirati tuđi layout.

Moramo napraviti svoj.

A svijet?

Svijet treba pozvati za isti stol.

Kao gosta.

Kao prijatelja.

Kao partnera.

Kao što i mi trebamo sjediti za njegovim stolom.