GLAS MODE WORLD

Subscribe

Unesite svoju email adresu i primajte svaki novi članak izravno u inbox.

CONTACT

GLAS MODE

Za uredničke upite, primjedbe, oglašavanje, poslovne suradnje i partnerstva kontaktirajte naš tim.

info@glasmode.com
Culture

Ne smeta im srpski doseg – smetaju im Hrvati koji surađuju sa Srbima

26 October 2026

GLAS MODE MAGAZINE · EDITORIAL

Ne smeta im srpski doseg — smetaju im Hrvati koji surađuju sa Srbima

Serbian reach does not bother them — Croatians who work with Serbs do

La visibilità serba non li disturba — li disturbano i croati che collaborano con i serbi

Josip Grabovac
Josip Grabovac
Glavni urednik

Ponos koji se čuje na mrežama, a nestaje kad treba pružiti ruku

Pobjeda studenata u Beogradu nije samo vijest o izbornom rezultatu. Ona je slika mjeseci neprospavanih noći, ustrajnosti, podrške i zajedništva koje se nije zaustavilo na granicama Srbije. Studenti su izlazili na ulice, a uz njih su stali roditelji, bake i djedovi te brojni građani. Zajedno su pokazali da se promjena može izboriti kada dovoljno ljudi odluči stati jedni uz druge.

Studentsko okupljanje u Beogradu

O njihovoj borbi i jučerašnjem slavlju izvještavaju svjetski mediji. O njima govore ljudi iz različitih zemalja, a prizori radosti i sloge obišli su svijet. Njihovu snagu prepoznali su i mediji izvan dnevne politike, uključujući modne medije.

To pokazuje koliko daleko može doprijeti pokret koji ima jasnu poruku, ustrajnost i ljude spremne podržati jedni druge. Ta pobjeda pripada studentima, ali svjedoči i o generacijama koje su im se pridružile i stale uz njih.

Takva slika istodobno otvara neugodno pitanje: zašto se u Hrvatskoj tako rijetko vidi isto zajedništvo?

Domoljublje na kušnji

U hrvatskom javnom prostoru često se govori o domoljublju. Pojedinci se hvale svojim nacionalnim identitetom, pozivaju na Thompsona i domoljubne pjesme te na društvenim mrežama nastupaju kao najveći zaštitnici hrvatskog naroda. No domoljublje ne bi smjelo biti samo poza, pjesma, objava ili zastava koja se izvlači u trenucima kolektivnog ponosa, primjerice za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva. Njegova se vrijednost vidi u djelima: u tome tko ostaje uz čovjeka kada mu je teško, tko mu pruža priliku, tko staje u njegovu obranu i tko mu pruža ruku kada od toga nema osobnu korist.

Upravo na tom ispitu mnogi padaju.

Među onima koji danas najglasnije ističu svoje hrvatstvo ima i ljudi koji su u najtežim godinama sukoba između dvaju naroda spakirali svoje stvari i otišli u skandinavske zemlje, Njemačku, Kanadu i druge države. Dok su naši očevi i djedovi ostajali, branili zemlju i čuvali domove, neki su svoju budućnost gradili daleko odavde. Kasnije su se mnogi vratili, izgradili kuće, pokrenuli tvrtke i stvorili život kakav su željeli. Na to imaju pravo. Nitko im ne osporava ni odlazak ni povratak.

No ostaje pitanje koje se ne može zaobići: kako je moguće da ljudi koji su ostali, radili i podnosili najveći teret danas često žive s plaćom od tisuću maraka — oko petsto eura — dok se neki od onih koji su se vratili bez zadrške predstavljaju kao najveći domoljubi, a pritom ne pokazuju solidarnost prema ljudima koji su tu zemlju čuvali, gradili, pokretali poslove i stvarali ono što se danas predstavlja kao hrvatski uspjeh?

Ponekad se taj raskorak vidi i u simbolima. Ima onih koji oko vrata nose zlatne križeve s hrvatskim grbom, vrijedne i nekoliko tisuća eura, dok čovjek koji je ostao u domovini, radio i od nje nije odustao možda ne može priuštiti ni takav simbol ni ono što bi mu trebalo osigurati miran život. Nije problem u križu, njegovoj cijeni ni u tome što ga netko nosi. Problem nastaje kada se skupa simbolika domoljublja pokazuje kao dokaz ljubavi prema zemlji, a ne vidi se svakodnevna stvarnost ljudi koji su u toj zemlji ostali. Simbol može predstavljati vjeru i pripadnost, ali ne može zamijeniti solidarnost, poštenje ni pruženu ruku.

Ovdje nije riječ o tome tko ima pravo voljeti Hrvatsku. To pravo pripada svima, bez obzira na to gdje su živjeli ili što su prošli. Riječ je o onima koji domoljublje koriste kao ukras za javnost, kako bi stekli ugled i odobravanje, a privatno šire podjele, osuđuju druge i zatvaraju vrata vlastitim sunarodnjacima. Njihovo domoljublje traje dok se objavljuje pjesma ili fotografija zastave. Kada treba podržati nečiji rad, stati uz kolegu ili pomoći Hrvatu kojeg se nepravedno napada, to domoljublje često utihne.

Tuđi doseg, vlastita dvostruka mjerila

Ista se proturječnost vidi u poslu. Hrvatski brendovi, tvrtke i organizatori luksuznih događanja, u Hrvatskoj i izvan nje, angažiraju srpske influencere, pjevače i javne osobe zato što imaju milijunske preglede, velik broj pratitelja i medijsku pažnju. Njihov doseg odgovara kampanji, brendu i prodaji. Njihova popularnost postaje poslovna vrijednost koju se rado koristi.

A zatim se među onima koji koriste tu popularnost nađu i ljudi koji privatno, a ponekad i javno, šire mržnju. Govore da ne mogu sjediti sa Srbinom, osuđuju druženja i suradnje, a ljudima koji su bez ikakve krivnje gradili karijere izvan svojih država uskraćuju podršku i prilike. Ne mora se to uvijek izgovoriti pred svima. Ponekad se vidi u pozivu koji ne stigne, angažmanu koji se otkaže, suradnji koja se dodijeli nekome drugome ili poslovima koji se jednostavno prestanu nuditi.

To je licemjerje koje zaslužuje biti imenovano. Ako je srpska javna osoba dovoljno dobra da svojim milijunima pratitelja promovira hrvatski brend, onda se ne može istodobno tvrditi da su suradnja i bliskost s ljudima iz Srbije neprihvatljivi. Ako se na luksuznim događanjima hrvatskih tvrtki i brendova rado okupljaju srpski influenceri i javne osobe, onda se ne može glumiti moralni sudac prema drugima koji surađuju preko granice. Poslovni interes ne može biti opravdanje za korištenje tuđe popularnosti, a nacionalistička netrpeljivost izgovor za odbacivanje ljudi koji rade pošteno.

Pritom se često prešućuje i druga strana slike: sve više hrvatskih ljudi dobiva angažmane i poslovne prilike u Srbiji. Hrvatski talenti pojavljuju se u srpskom javnom prostoru, sudjeluju u projektima i surađuju s ljudima koji su spremni prepoznati njihov rad. Postoje primjeri u kojima im se ondje pruža prilika i prostor, dok ih vlastita sredina zaobilazi. To ne bi trebalo izazivati nelagodu. Trebalo bi potaknuti pitanje zašto se profesionalna vrijednost Hrvata ponekad lakše prepozna u Srbiji nego u Hrvatskoj.

Posebno je teško razumjeti one koji javno govore o solidarnosti, a u suštini ne prihvaćaju srpski narod. To se najčešće vidi među pojedincima koji su otišli iz Hrvatske, a danas se predstavljaju kao njezini najglasniji zaštitnici. Njima smeta suradnja s ljudima iz Srbije, ali im ne smeta kada srpski influencer, pjevač ili javna osoba svojim dosegom pomaže hrvatskom brendu. Takav stav nije dosljedno domoljublje. To je korištenje tuđe vrijednosti kada je korisna, uz odbacivanje ljudi od kojih ta vrijednost dolazi.

Zajednica koja gradi mreže

Ne može se pritom umanjiti ni snažna prisutnost srpskog naroda u svijetu. Srpske zajednice grade poslovne, kulturne i društvene veze, povezuju ljude i stvaraju prostor za svoje poduzetnike, ugostitelje, umjetnike, modne stvaratelje i javne osobe. Njihova se prisutnost širi kroz suradnje, zajednice, institucije i mreže koje podržavaju vlastite ljude. To se vidi u različitim područjima i državama, a ne treba ga umanjivati samo zato što nekome nije ugodno priznati koliko zajedništvo može biti snažno.

Ta prisutnost ne nastaje sama od sebe. Nastaje kada se ljudi međusobno povezuju, preporučuju, uključuju i podržavaju. Kada se otvaraju vrata, dijele informacije i stvaraju prilike. Kada uspjeh jednoga ne doživljavaju kao prijetnju drugome, nego kao dokaz da cijela zajednica može biti vidljivija i snažnija. Upravo je to razlika između zajednice koja gradi mrežu i sredine u kojoj se ljudi često natječu jedni protiv drugih, a zatim se čude što njihove prilike odlaze drugamo.

Hrvatski talenti odlaze izvan Hrvatske, a sve se češće mogu vidjeti i u srpskom javnom prostoru. Njihov uspjeh ondje ne umanjuje Hrvatsku. No trebao bi potaknuti pitanje zašto se vlastiti ljudi kod kuće tako često ne prepoznaju, ne preporučuju i ne podržavaju. Problem nije u tome što uspijevaju ljudi iz Srbije. Problem nastaje kada se u Hrvatskoj tuđi doseg koristi za vlastitu korist, a domaći talent zanemaruje zbog predrasuda ili osobnih obračuna.

Slična se iskustva vide i kroz institucije. Hrvati koji žive i rade izvan Hrvatske nerijetko više razumijevanja i konkretne podrške dobivaju od institucija i uprava država u kojima žive nego od vlastite države. Upravo ondje ih ponekad pozovu, izađu im ususret, podrže njihov rad ili im otvore vrata za novu suradnju. Kod kuće ih oni koji bi trebali čuvati vezu s vlastitim ljudima često ne primijete, ne pozovu i ne podrže. To nije razlog za sukob među narodima. To je razlog da se zapitamo zašto podrška ponekad dolazi od onih od kojih se najmanje očekuje, dok je vlastita sredina uskraćuje.

Mržnja se uči

Zabrinjava i činjenica da se mržnja sve češće čuje među mladima koji nisu živjeli u vremenu najtežih sukoba. Posebno među dijelom generacija rođenih 1995. godine i kasnije, koji javno podržavaju nacionalnu i rasnu netrpeljivost, iako mnogi od njih nisu osobno iskusili posljedice sukoba koje prizivaju. Odakle dolazi takva mržnja? Dijete je ne usvaja samo zato što je upalilo televiziju ili otvorilo internet. Iza svake poruke stoji netko tko ju je oblikovao, objavio, izgovorio ili predstavio kao prihvatljivu. A oni koji takve poruke prenose često su odrasli uz iste stavove koje su im usadili roditelji.

Tako se mržnja prenosi s jedne generacije na drugu, sve dok mladi ne počnu graditi vlastite krugove oko nje. Neki stvaraju skupine i kvazipokrete u kojima se prosvjed pretvara u predstavu, a razbijanje i nasilje u zabavu. Vršnjačko nasilje i zastrašivanje često se prešućuju sve dok ne bude prekasno. U prizorima koji se mogu vidjeti u različitim europskim državama, uključujući Italiju, Francusku i Španjolsku, pojedini mladi kao da više ne razumiju ni cilj ni posljedice onoga što rade. Neredi postaju uzbuđenje, dokazivanje ili način da se pripada skupini. No takvo ponašanje ne nastaje ni iz čega. Netko ih je naučio da je mržnja snaga, da je nasilje odgovor i da se pripadnost dokazuje napadom na drugoga.

Zato je važno razlikovati ljude i generacije. Postoje oni koji su odrasli uz bolno sjećanje na podjele i znaju koliko je opasno osuditi čitav narod zbog politike ili postupaka pojedinaca. Postoje ljudi čistog srca koji žele živjeti, raditi i stvarati bez mržnje. Postoje i oni koji, premda sukobe nisu proživjeli, ponavljaju ono što su naučili od odraslih i javno šire netrpeljivost. Ne smije ih se izjednačavati sa svima. Ali ne smije se ni šutjeti dok se mržnja predstavlja kao ponos.

Poruka koja nadilazi granice

Pobjeda studenata u Beogradu zaslužuje poštovanje zbog onoga što pokazuje: ljudi mogu ostati složni oko zahtjeva za promjenom, čak i kada imaju različita mišljenja i dolaze iz različitih sredina. Njihova pobjeda ne znači da je svaka politika Srbije ispravna niti traži od bilo koga da zaboravi prošlost. Ona pokazuje da se protiv nepravde može boriti, a da se pritom mržnja prema cijelom narodu ne pretvori u program.

Njezina poruka trebala bi odjeknuti i u Hrvatskoj. Ne kao usporedba kojom bi se nekoga ponizilo, nego kao poziv na iskrenost. Ako se hrvatsko zajedništvo pojavljuje samo na društvenim mrežama, ako se domoljublje svodi na pjesme i parole, ako se vlastite ljude zaobilazi dok se tuđi angažiraju zbog dosega, onda problem nije u tome što netko drugi uspijeva. Problem je u tome što kod kuće nismo naučili prepoznati i podržati svoje.

Ovo nije tekst protiv hrvatskog naroda. Ovo je tekst protiv licemjerja koje se skriva iza hrvatskog naroda. Protiv onih koji se zaklinju u domovinu, a ne pokazuju solidarnost. Protiv onih koji tuđu publiku rado koriste za svoj brend, a ljude koji surađuju preko granica privatno osuđuju. Protiv onih koji govore o zajedništvu, a vlastitim postupcima stvaraju isključenost i šutnju.

Domoljublje ne bi smjelo biti privilegij najglasnijih. Trebalo bi se prepoznavati po tome kako se ljudi odnose jedni prema drugima, koga podržavaju kada nema publike i kome pružaju priliku kada od toga nemaju osobnu korist. Sloga ne nastaje iz parole. Nastaje kada ljudi odluče ostati jedni uz druge i onda kada je teško. A zemlja se ne brani samo onda kada je ugrožena — brani se svakoga dana, poštenjem, solidarnošću i poštovanjem prema ljudima koji u njoj žive.


Discover more from GLAS MODE Magazine

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

Scroll to Top

Discover more from GLAS MODE Magazine

Subscribe now to keep reading and get access to the full archive.

Continue reading